Reska poetika / Poetica tagliente 2021 ( croatian )

Gail Morris

Reska poetika

Sudjelovanje u kozmogonijskim mijenama skriva opasnost zabranjene djelatnosti. Bog vatre, znalac vulkana, pokrovitelj kovača Hefest, zavodi umjetnicu. Kovač koji manipulira vatrom, posjednik je tajni, a njegova djelatnost srodna je magiji. Premda kovač može iskovati svemir, on nije bog. Kovač stupa u vezu s univerzumom vladajući vatrom i vodom, a to je alkemijska pretvorba. Unatoč tome, ili možda baš zbog toga, Gail poseže za temperaturom, gorenjem, vatrom, a umjetničku akciju pretvara u ritual igre stanjima elemenata.

Gail Morris još jednom potvrđuje da u suvremenoj umjetnosti tehnologija i materijal ne označavaju status djela. Umjetnica predstavlja rad(ove) izvedene kombiniranjem materijala i tehnika, ponuđene kao instalacije u prostoru. Možemo ih doživjeti kao istorodne, bez obzira na njihovu pojedinačnu posebnost. Analizirajući rad Gail Morris, primjetna je koncentracija na zaokruživanje jednog likovnog istraživanja. Iako se njezini dosadašnji ciklusi prelijevaju i nastavljaju, umjetnica uvijek svjesno ostaje unutar samozadanog kanona izbjegavajući zamke dosjetki.

Svi predmeti su trodimenzionalni, što odaje skulptorski pristup i edukaciju autorice. Tu su objekti, mobilni objekti i, još preciznije, objekti kojima je inicirano moguće kretanje. Oblici asociraju na stilizirane trave, biljku papirus ili, možda, razigrani antički stup. Nekoliko predmeta ovješeno je u zraku, a nekoliko na podu prostora. Ovaj ciklus možemo sagledati i kao skup trodimenzionalnih grafika.

Prostorni elementi projekta imaju iskazan materijal: to su reciklirani instalacioni elementi,  šipke i staklene površine. Umjetnici je izazov poigravanje elementima koje (re)konstruira, i koji su slučajno nađeni pa izabrani. Njena kreativnost nije sputana tehnologijom niti materijalima. Kompozicija interijera, postava raspršena je fragmentima: radovima u zraku i na podu. Odnos crnih linija i transparentnih, geometriziranih površina koje grade objekt dramatizira ritam. Nismo sigurni je li oblik objekta ovisan o tamnoj liniji ili je linija ovisna o zamućenom trokutastom, plošnom obliku. Razigrana linija, koja je i estetski i konstrukcijski element, uz polu – transparentne, oštro izdužene, plošne površine asociraju prozračnost i prostor. Ovi potencijalni mobili imaju mnogo mogućnosti za pokretanje, ali se ne kreću. Nude dojam obilježenog prostora.

Impozantni predmeti čine ritam ovog galerijskog postava koji plijeni pažnju na razmeđi doživljaja opasnosti i poetike. Svi predmeti su istovrsni, sastoje se od istih materijala, ali različito ustrojeni. Autorica poštuje i ne sakriva bit materijala, unatoč tome što, vođena naumom davanja novog smisla, drastično mijenja arhetipski normativ doživljaja. Kao da je misao potekla od Hefesta. On se više se prikriva, umjetnica ga predstavlja vidljivim. Energije Hefestove spretnosti, znanja o gorenju, temperaturama, u sprezi su s tamnim, sintetičkim ali i iluzionističkom staklenim materijom. Djelomična transparentnost, nudi ideju elementa vode. Zamućenost staklastih elemenata ne sakriva svjetlo ni prostor. Samo ga zasjenjuje. Navedene elemente i/ili njihove asocijacije umjetnica znalački uklapa u projekt. Silnice energija prenose se tamnim, izduženim oblicima, ali energiju iskazuju i oštri, trokutasti dijelovi objekata. Umjetnica dostiže kanon oblikovnim mutacijama oblika i dramatičnim postavom. Oštrine, potencijalno fizikalno opasni oblici stakla, ovdje se usklađuju u čvrstu, biomimetičku, ali lirsku cjelinu.

Dramatiku, ali i tajnovitost ideje projekta prepoznajemo u korištenim materijalima. Izduženi, tamni, sintetični elementi predstavljaju okosnicu, ali i asocijaciju oblika. Tu je staklo koje jest opipljiva materija, ali kroz koju je moguć prodor svjetla i/ili pogleda. Čini nam se da je predstavljeno na rubu asocijacija organskog i tehnološkog. Hladni, tamni dijelovi nam se ovdje čine organskim, oblikovani su nejednako pa djeluju životno. Dramu zapravo nude potencijalno opasni elementi izvedeni transparentnim materijalom. Po iskustvu je staklo korisni materijal za razdiobu eksterijera i interijera, ali krhak. Ovdje, ornamentirane polutransparentne segmente nalazimo ušiljene i namjerno oskudno aplicirane. Kao da nas umjetnica upozorava na svakodnevicu razdijeljenu između uočavanja ljepote i dramatičnosti preživljavanja.

Ovo je istraživanje na putu od plohe i linije ka zauzimanju prostora. Uvijek je sugerirana „krađa“ prostora i njegovo inkorporiranje u oblike. Odnos s promatračem doveden je do aktivne komunikacije jer se, uslijed postignutih perforacija, kretanjem promatračeva pogleda, mijenja i oblik predmeta. Objekti su aktivirani ispunjenošću prostorom. Umjetnica u obrazloženju navodi ideju problematiziranja, anuliranja ideje zadanog prostora. Ona to ostvaruje pozicijama, veličinama, odabranim materijalima unutar postava. Prolazeći postavom, kontrastna površina oblika uvijek se iz svake perspektive predstavlja na aktivan način. Objekti u prostoru lebde, unatoč materijalnosti. Gail nam nudi hram oblika, hram ritmova.

Pred nama su biomorfni, apstraktni, distopijski oblici. Autorica eksploatira resurse materije, ali ne bez vremenske i prostorne strukturiranosti. Pored toga, u promišljanju, označava ih spontanošću i impulzivnošću geste. Ovdje, vidljivi spojevi dramatično korespondiraju s plošnim, trokutastim, zamućenim formama. No, čini se da baš tim karakteristikama korištenog materijala i oblika umjetnica predstavlja realnost. Pored pretjeranog korištenja sintetičkih materijala, mi smo stalno u nekom pressingu, strahovima, osjećaju nesigurnosti opstanka. To su upitna egzistencija, konstruirane prijetnje, napadi reklamokracije, precijenjeni elementarni proizvodi od vode, električne energije, pa sve do kruha i mlijeka. Upitnost sutrašnjice ne daje nam odah od živčane napetosti. Stalna presija nikada ne prestaje. Kada mislimo da je sutra dan mira za dušu i tijelo, stigne nam neki račun, opomena, ili nam se pokvari bojler. Ne znamo kako je bilo generacijama ljudi prije nas, ali nam se zaista čini da nas se u suvremenosti namjerno stalno održava u stanju mentalne napetosti.

Sinergija uklopljenog odvaja nas od sabiranja elemenata i okreće dojmu cjelokupnog projekta. Autorica nudi autorski koncept vrhunskim senzibilitetom i uravnoteženim intervencijama, a da ju nisu zavele mogućnosti materijala. Očito je korištenje zanata u suglasju s idejom. Umjetnica vjeruje u jednostavnost. Nju nije zavela niti ideja tvrde geometrije. Ona elemente kao da niže, ocrtava rukom, slobodnim potezom, što daje dodatni i nezamjenjivi šarm cijelom projektu.

Umjetnica nas provocira postavom potencijalno opasnih, oštrih predmeta. Ukazuje nam na nesigurnost realnosti. Osobni doživljaj je ponuđen, ali nije oblikovno opterećen definicijom. Zaobiđena je naracija. Promatrač je potaknut na doživljaj. Mi se moramo „provlačiti“ između artefakata, izbjegavajući dodir koji nam vizualno i doživljajno ne garantira sigurnost. Upravo je tu snaga umjetničkog promišljanja. Da nas privuče, uvuče u autorov doživljaj okruženja. To Gail Morris čini maestralno. Jer, suvremena umjetnost nije tu da nam preslikava lijepe slike, već da nas upozori, podsjeti, inicira na promišljanje o nama samima i našem položaju unutar povijesnog trenutka.

Pred nama je zaustavljeno svjedočenje o dijalektičkoj teoriji sudjelovanja. Elementi koje prepoznajemo na radovima, pod paskom umjetnika izloženi su interaktivnom sustavu mijene. Medij pretvorbe je vatra. U ovom Hefestovskom, mističnom okruženju ove forme nude ideju biljaka ili bića ili možda mističnog Grala.

 Eugen Borkovsky, VIII. 2021.